Hepatitis D je infekcija  koju izaziva virus tipa D (delta). On pogađa jetru samo u koinfekciji sa hepatitisom B, što znači da se može širiti samo uz prisustvo  virusa hepatitisa B.

Akutna infekcija hepatitisom D ne povećava verovatnoću da akutni hepatitis B pređe u hronično stanje, ali može doprineti težini hroničnog hepatitisa B. Naime, hepatitis D može da promeni asimptomski  hronični hepatitis B blagog oblika u teški, progresivni hronični, aktivni hepatitis B i ubrzati njegovu progresiju ka cirozi.

Hepatitis D se takođe prenosi zaraženom krvlju, retko i polnim kontaktom. Simptomi su indentični simptomima hepatitisa B, ali se kod koinfekcije sa hronočnim hepatitisom B iznenada javljaju povećane vrednosti transeminaza. I on se otkriva krvnim testom na antitela na virus delta koji mu je uzročnik. Superinfekcija često vodi u hronični D hepatitis. Hronični oblik može da  ima vrlo nepovoljnu prognozu. Bolest se javlja u jednom od postojeća tri oblika:

- kao neprogresivna bolest gde oboleli ostaje prenosilac virusa bez aktivnog oboljenja.

- kao bolest sa oskudnim simptomima ali tokom 10-15 godina rezultira cirozom.

- kao rapidni (ubrzani) veoma progresivni hepatitis koja do ciroze dovodi u roku od jedne do   dve godine.

Veoma ugrožena populacija su intravenski korisnici psihoaktivnih supstanci i hemofiličari, mada su mogući i drugi načini prenosa.

Akutni hepatitis D se ne leči. Tek kada pređu hroničnu fazu koristi se interferon. U zavisnosti od genotipa u terapiju se uključuje i ribavirin.

Prevencija je ista kao za hepatitis B te se kao najbolje sredstvo prevencije preporučuje vakcinacija protiv hepatitis B bez čijeg prisustva u organizmu hepatitis D ne može ni da se razvije.

 

Hepatitis možete dobiti isključivo ukoliko ste bili u kontaktu sa krvlju zaraženom   B I C virusima.

Povećan rizik od infekcije imaju :

  • osobe koje su pre 1994. godine primale transfuzije krvi i krvnih derivata,
  • osobe koje boluju od hemofilije,
  • osobe koje su na dijalizi,
  • korisnici psihoaktivnih supstanci, bilo da ih koriste intravenski ili ušmrkivanjem,
  • zdravstevni radnici,
  • promiskuitetne osobe i osobe koje stupaju u rizične seksualne odnose bez zaštite,
  • sadašnji i bivši zatvorenici,
  • osobe koje žive sa bolesnikom obolelim od hroničnog B hepatitisa.

Rizične situaciji u kojima se možete zaraziti virusima B i C su:

  • tetovaža i pirsing,
  • depilacija , tretmani kod pedikira i manikira
  • hirurške, stomatološke i endoskopske intervencije obavljene nesterilisanim ili nedovoljno sterilisanim instrumentima,
  • ako ste koristili sredstva za ličnu higijenu (četkica za zube, makazice, brijač), osobe obolele od hepatitis B ili C.

Prenisovost infekcije hepatitisa B sa majke na novorodjenče je u 95 %, a hepatitisa C manje od 5 %.

Ukoliko spadate u neku od navedenih rizičnih grupa ili ste se našli u nekoj rizičnoj situaciji, obavezno se testirajte na viruse hepatitsa B I C.

Hepatitis se ne može dobiti socijalnim kontaktom sa zaraženom osobom; grljenem , ljubljenjem, razgovorom ili sedenjem u blizini takve osobe.

 

Hronični hepatitis spada u asimptomske bolesti što znači da nema specifičnih simptoma. To je bolest koja napreduje tiho i gotovo neprimetno sve do poodmakle faze kada pacijent oseća značajne promene koje ga mogu navesti da ode kod lekara.

Period inkubacije počinje ulaskom virusa, i pacijenti su za ovo vreme bez tegoba. Dužina ovog perioda je različita u zavisnosti od vrste virusa, ali jako varira i kod istog izazivača. Virusi izazivači hroničnih hepatitisa mogu imati jako dug period inkubacije, koji se kreće od 14 do 160 dana za hepatitis C (najčešće 50), zatim 14 do 180 dana za hepatitis B i 14 do 70 dana za hepatitis D. Hepatitisi A i E imaju kraći period inkubacije, ali je i u njihovom slučaju potrebno nekoliko nedelja. Na kraju perioda inkubacije javljaju se prvi klinički znaci bolesti.

Drugi stadijum počinje postepeno kod hepatisa B, C i D (ali najčešće naglo kod hepatitisa A i E). Ovaj stadijum najčešće traje do 7 dana, a retko 2–3 nedelje. Karakterišu ga nekoliko grupa simptoma: neurovegetativni (umor, slabost, malaksalost, nesanica/pospanost, neraspoloženje), dispeptični (mučnina, gađenje, povraćanje, dijareja, ređe zatvor, gubitak apetita, naduvenost trbuha, bol pod desnim rebarnim lukom), gripoidni – „flu-like“ (subfebrilna, ređe febrilna temperatura, znojenje, bolovi u mišićima i zglobovima – ponekad veoma jaki, znaci kataralnog zapaljenja respiratornog sistema) i alergijski (urtikarijalna ospa praćena svrabom). Laboratorijski nalazi su porast jetrenih enzima ALT, AST i LDH, javljaju se serološki markeri infekcije (osim za hepatitis C gde se krvnim testom mogu naći antitela) a izazivač se može dokazati tzv. PCR tehnikom. Na kraju ovog stadijuma stolica postaje  svetla, a mokraća dobija boju tamnog piva. Bolest se zbog nerazvijene tipične kliničke slike retko otkriva u ovoj fazi, a pacijenti su najinfektivniji.

Ukoliko primetite navedene simptome ili neke od njih, a spadate u rizične grupe ili ste bili u rizičnim situacijama da se zarazite, obavezno se javite svom lekaru. Naglasite mu sve simptome i nagovestite rizike. Tako ćete lekara uputiti na pravu dijagnozu.

 

Za lečenje hepatitisa A ne postoji posebna terapija. Savetuje se odmaranje i izbegavanje alkoholnih pića koja škode jetri. Lekar Vam može preporučiti lekove za olakšanje simptoma. Ukoliko simptomi potraju, posebno ukoliko ste starija osoba, neophodno je da se ponovo javite lekaru.Nakon oporavka, sticanjem imuniteta, Vaše telo je naučilo da se bori protiv budućih hepatitis A infekcija. Međutim, ono nije zaštićeno od drugih vrsta hepatitisa.

U lečenju hepatitisa B koristi se nekoliko vrsta lekova i interferon-α2a, a u novije vreme umesto interferona koristi se pegilovani rekombinantni interferon-α2a. Od lekova koriste se naredne tri klase:

L-nukleotidi: lamivudin (LAM), talbivudin (LdT) i entricitabin

Aciklični nukleozidi: adefovir (ADV) i tenefovir (TDF) i

Deoksigunozinski analozi: entekavir (ENV)

U Srbiji je registrovan za sada samo lamivudin.

Pacijenti sa hroničnim hepatitisom B mogu se podeliti u dve velike grupe: HBeAg pozitivne i HBeAg negativne, gde druga grupa ima teži oblik bolesti, koji ima nepovoljniji na terapiju. Kriterijumi za uključivanje u terapiju se donekle razlikuju kod ove dve grupe, ali je zajedničko to da se pacijenti koji nemaju aktivni hepatitis sa evidentnim nekroinflamatornim promenama jetre ili fibrozom i i normalnim nivoima ALT (enzimom jetre) nisu kandidati za lečenje. Ovakvi pacijenti se samo prate.

Primarni cilj lečenja je svakako izlečenje pacijenta, a pod time se podrazumeva eradikacija-znatno poboljšanje, tj. smanjenje broja kopija virusa, zaustavljanje progresije bolesti, smanjenje simptoma bolesti (poboljšanje kvaliteta života) i prevencija daljeg širenja infekcije. Sekundarni ciljevi lečenja su sprečavanje nastanka ciroze, prevencija dekompenzacije bolesti jetre i prevencija nastanka hepatocelularnog karcinoma.

Cilj terapije hepatitisa C je postizanje stabilnog virusološkog odgovora (SVR), a pod ovim se podrazumeva gubitak HCV RNK (kopija virusa) iz krvi nakon završetka terapije i održavanjanje ovog stanja 24 nedelje nakon prestanka lečenja. Sekundarni cilj je usporavanje progresije bolesti i odlaganje nastanka ciroze jetre, dekompenzacije i hepatocelularnog karcinoma.

Režim lečenja se određuje na osnovu genotipa virusa hepatitisa C. Uopšteno uzevši, genotipovi 2 i 3 su veoma pogodni za lečenje, dok je genotip 1 znatno otporniji na terapiju i zahteva upornije i dugotrajnije lečenje sa značajno nižom stopom postizanja SVR. Takođe, lečenje je uspešnije i kada je broj kopija virusa hepatitisa C manji. Lečenje genotipova 2 i 3 se sprovodi u trajanju od 24 nedelje, a genotipovi 1 i 4 zahtevaju lečenje u trajanju od 48 nedelja.

Prvi lek koji je korišćen je rekombinantni interferon-α2a, ali je stopa postizanja SVR bila jako niska, oko 20 %, pa se HCV smatrao tada za infekciju sa kojom „mora da se živi“.

Uvođenje ribavirina (nukleozidni analog) u terapiju je znatno popravilo izglede za izlečenje, u kombinovanoj terapiji stopa SVR je bila dvostruko veća nego kod monoterapije interferonom.

Uvođenje pegilovanog rekombinantnog interferona je označilo pravu revoluciju u lečenju hroničnog hepatitisa C. Kombinovana terapija peg-interferonom i ribavirinom je značajno efikasnija od svih prethodnih terapijskih opcija, pa su pacijenti sa hroničnom HCV infekcijom dobili pravu šansu za izlečenje.

 

Najbolja zaštita protiv hepatitisa A i B je vakcinacija.

Vakcina protiv hepatitisa A i B  uči Vaše  telo da se bori protiv ovih virusa  bez prolaska kroz simptome prave bolesti.

Protiv hepatitisa C ne postoji vakcina, ali postoji niz načina da se zaštitite od infekcije:

-ne pozajmljujete četkicu za zube, brijač,makazice  ili bilo šta drugo od pribora lične higijene što bi moglo da sadrži krv druge osobe

-nosite rukavice, ukoliko dodirujete krv drugih osoba (ovo se naročito odnosi na osobe zaposlene u zdravstvenim ustanovama)

-ukoliko ste zavisnik od psihoaktivnih supstanci ne delite sa drugima igle za primenu droga, kao ni pribor za ušmrkivanje jer se virus može preneti  i preko oštećene sluznice

- ukoliko često menjate seksualne partnere ili imate rizične seksualne odnose koristite prezervative tokom seksa

- budite prethodno sigurni da Vam se bilo kakva tetovaža ili pirsing rade sa sterilnim alatima

- budite prethodno sigurni da Vam se tretmani kod pedikira i manikira rade sa sterilisanim alatima (makazice za nokte, gurači zanoktica, cangle, turpije…)

- ukoliko ste u mogućnosti  informišite se da li su instrumenti  kod Vašeg stomatologa pravilno sterilisani

- ukoliko ste oboleli od hepatitisa C ne donirajte krv ili krvne derivate.

Hepatitis B i C ne možete dobiti  socijalnim kontaktom; rukovanjem sa zaraženom osobom, grljenjem zaražene osobe ili  sedenjem pored zaražene osobe.

 

Hepatitis možete otkriti na više načina. Retko Vas na potrebu da se obratite lekaru navedu određeni simptomi ili stanje organizma i tada će Vas lekar opšte medicine kome se obratite  uputiti na potrebne pretrage ili  kod specijaliste   infektologa, gastroenetorologa ili hepatologa.

Medjutim , ova bolest se najčešće otkriva sasvim slučajno: ukoliko ste dobrovoljni davalac krvi, Vaša se krv testira na viruse hepatitisa B i C i na taj način se može ustanoviti prisustvo antitela što  upućuju na to da ste infcirani jednim od ova dva virusa. U tom slučaju dobićete samo informaciju o razultatima nalaza.

Na isti način ćete dobiti informaciju o prisustvu virusa u Vašem organizmu ukoliko date krv u slučaju da je neophodna pri operaciji ili  transfuziji  nekom Vašem obolelom srodniku ili prijatelju.

Treći način je kada (ukoliko ste posumnjali da ste bili u kontatku sa zaraženom krvlju) izvršite proveru samoinicijativno u privatnoj laboratoriji ili prilikom organizovanih besplatih testiranja na hepatitis B I C.

Kada na navedene načine saznate da ste pozitivni na testiranje obavezno se javite prvo Vašem lekaru opšte medicine. Ukoliko živite u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu ili Nišu gde postoje referentne ustanove za lečenje hepatitisa, Vaš lekar će Vam najverovatnije dati uput  za te ustanove.

Ukoliko u Vašem gradu postoji  infektivna ambulanta pri bolnici od lekara opšte medicine dobićete uput za infektologa koji će Vas uputiti na osnovne  biohemijske pretrage i ultrazvučni pregled jetre. Tada će Vaš infektolog na osnovu dobijenih rezultata odlučiti da li je neophodno da Vas pošalje u neku referntnu ustanovu u kojoj se obavlja lečenje hepatitisa.

U slučaju da u Vašem mestu ne postoji infektivna ambulanta Vaš odabrani lekar opšte medicine bi trebalo da Vas uputi u najbliži grad u kome postoji takva ambulanta.

Dakle, obavezno se sa pozitivnim nalazom testiranja krvi na hepatitise B ili C, prvo javite Vašem odabranom lekaru opšte medicine.  Svaki pozitivan nalaz ne podrazumeva da je Vama neophodno lečenje, ali o tome će odlučiti  lekar specijalista.

Hepatitis predstavlja opterećenje za vašu jetru. Pobrinite se da vaše životne navike prilagodite toj činjenici. Posavetujte se sa lekarom kojih bi se pravila u ishrani i navikama trebalo da pridržavate.

Takođe pobrinite se da svojim ponašanjem ne ugrozite druge ljude iz vaše okoline. Odvojite svoj pribor za ličnu higijenu (četkica za zube, makazice, brijač…). Ukoliko ste korisnik psihoaktivnih supsanci ne delite iglu i ostali pribor sa drugima. Obavezno koristite kondom pri seksualnim kontaktima.

Obavezno upozorite svakoga ko može doći u kontakt sa vašom krvlju (stomatologa, medicinsko osoblje, pedikira , manikira , osobe koje će Vam raditi pirsing ili tetovažu….) o svojoj bolesti kako bi preduzeli neophodne mere zaštite.